"Svi moji su odavde potekli, tu su stasavali i tu sahranjivani. Mislio sam da ću i ja, jer nakon završetka školovanja u matici Srbiji i ja se vratih u Republiku Srpsku. Smatrao sam da je to jedino mesto gde mogu da živim. Zaposlih se u struci, oženih se i skućih. Zaposli se i žena, pa tako zaposleni putujemo svaki dan autobusom na posao jer je jeftinije. Uživam u Banjaluci, u parkovima, šetalištima. Uživam kada decu dovedem do Hrama Hrista Spasitelja da se igraju.
Ali i tako zaposleni nekako ne možemo da živimo život dostojan čoveka. Da vozimo novi auto (barem deset godina star), da odemo rasterećeni na more, da ne prezirem reč "šoping", da ne razmišljam o prokletom novcu. Normalan život je ono o čemu svi maštamo na ovim prostorima. Normalan život je ono što nam je oduzeto, kako stavri stoje, izgleda nepovratno.
Nakon svih zanosa, podvučenih crta i emotivnih rastrojstava, dođe vreme da se pogleda istini u oči. Tada, sočen sa realnošću, pade mi na pamet pesma Konstantina Kavafija "Itaka", koju poistovećujem sa Republikom Srpskom. Ona ti je dala divno putovanje, bez nje ne bi ni krenuo na put, no ništa ti više ona nema dati. Suočen sa istinom, odlučio sam da okačim košulju o klin, vratim u futrolu visokoškolsku diplomu, navučem radno odelo i pokušam da stvorim bolje sutra za svoju decu. Ali ne brini se, dobri moj profesore, nešto važno ću da ponesem sa sobom u srcu – svoju Republiku Srpsku."
Dragan Lalović, Nedeljna Politika